Zelengorske oči – Rajska utočišta za gljive

Premda su sve planine sa prirodnim jezerima glacijalnog, cirknog ili drugog porijekla u Bosni i Hercegovini lijepe na sebi svojstven način jedna od njih je ipak posebna po tom pitanju. Planina Zelengora sa najvećim brojem jezera u našoj zemlji predstavlja iskonsku oazu i divljinu, ali i nepregledno prostranstvo u čijim njedrima se nalaze neka od najmarkantnijih planinskih prirodnih jezera u ovom dijelu Europe uopće.

Ovi nestvarni i bajkoviti predjeli ujedno predstavljaju i vrlo značajna utočišta za značajan broj različitih vrsta gljiva koje razlažu odumrlu močvarnu vegetaciju, grade simbiozu sa higrofilnim vrstama drveća i grmlja poput vrba ili parazitiraju na nekoj vrsti insekta koji obitava na ovoj vrsti staništa. Jezerske obale su posebno interesantna staništa za brojne vrste askomiceta i predstavljaju istinske refugije u nepreglednom bespuću i vrletima Zelengore.

Raznolikost obalne vegetacije na jezerima Zelengore uslovila je i različitost gljivljih vrsta. U uslovima progresivne sukcesije pojedinih jezera, gljive dolaze do izražaja i u ulozi stabilizatora usporavaju ove nepovratne procese razlažući odumrlu organsku materiju i omogućavajući njeno kruženje. Istovremeno gljive, među kojima je i određen broj onih rijetkih i usko adaptivnih, obogaćuju i doprinose ukupnoj bioraznolikosti planine Zelengore, ali i Bosne i Hercegovine u cjelini.

Orlovačko, Kotlaničko, Kladopoljsko i Štirinsko jezero te jezera Gornje i Donje bare, ali i ona druga jezera koja u okviru Rufford projekta pod nazivom Discovering the Diversity of the Alpine Ascomycetous Fungi in Severely Vulnerable Ecosystems of Glacial and Other Mountainous Lakes in Bosnia and Herzegovina nismo imali priliku istražiti (poput Bijelog i Crnog) ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim, a za znanstvenike i istraživače predstavljaju neiscrpne, ali i izuzetno nadahnjujuće plohe za dugogodišnje opite i znatiželjna ispitivanja.

Upravo zbog toga prijeko je potrebno da se svi zajedno kao vrsta koja koristi ratio svojski potrudimo, ali i poduzmemo sve što je do nas kako bi ovi prirodni fenomeni još dugo vremena ukrašavali planinske krajolike.

Lokvanjsko jezero – nekad, nedavno i sad

Lokvanjsko jezero ili Lokavsko jezero kako ga nazivaju stanovnici obližnjih sela, smješteno je na planini Bjelašnici na 1760 mnv te pored Blatačkog jezera i dosta manjeg Kalajli jezera predstavlja rijetku oazu sa stalnom stajaćom, ali i djelomično protočnom vodom u okviru ovog planinskog masiva.

Ekosistemi planinskih jezera poput Lokvanjskog jezera ne samo da su istinski ukrasi prirode već predstavljaju i refugije u pravom smislu riječi odnosno posljednja utočišta za brojne vrste biljaka, insekata, paukova, vodozemaca i brojnih drugih organizama u nepreglednim planinskim vrletima. Slično je i sa gljivama koje su se na ovom mjestu u izraženom subalpinskom pojasu prilagodile specifičnim, ali često i ekstremim vremenskim i drugim uslovima.

U okviru mikoloških istraživanja koja smo do sada realizovali na Lokvanjskom jezeru identifikovali smo nekoliko vrsta koje su u Bosni i Hercegovini zabilježene samo na ovom lokalitetu te smo na taj način samo načeli otkrivanje diverziteta gljivljih vrsta ovog fantastičnog ukrasa prirode. Treba izdvojiti dvije stenovalentne vrste gljiva koje parazitiraju na jetrenjarkama iz roda MarchantiaOctospora ithacaensis i
Loreleia marchantiae, ali i indikatorske vrste kao što su Myriosclerotinia sp. i Scutellinia patagonica.

Nažalost, uslijed niza prirodnih, ali i objektivnih procesa kao što su klimatske promjene i porast temperature, zatrpavanje siparom, postepeno presušivanje izvora odnosno dotoka vode koja napaja ovaj hidrološki fenomen, Lokvanjsko jezero kao i sva druga planinska jezera nestaju. Zbog navedenih okolnosti Lokvanjsko jezero postepeno obrasta barskom vegetacijom u okviru koje dominiraju vrste iz roda Carex, Rumex, Alchemilla te Juncus u dosta manjem obimu. Ovaj proces zarastanja i zamočvarivanja jezera je i brži nego što mislimo. Kao ilustrativan primjer najbolje nam mogu poslužiti tri fotografije ispod koje su otprilike snimljene sa istog mjesta u razmaku od 35 godina. Na prvoj je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih planinara Braco Babić, a u pozadini je Lokvanjsko jezero na kojem gotovo da i nema naznaka barske vegetacije odnosno procesa zamočvarivanja. Fotografija u sredini je snimljena 2011. godine za vrijeme međunarodnog biološkog kampa u organizaciji Društva studenata biologije iz Sarajeva. Treća fotografija je snimljena 07. augusta 2021. godine, a promjene koje su se desile u samoj morfologiji jezera su i više nego evidentne i dokaz su rapidnih promjena u vodnom režimu i dimenzijama jezera. Proces zarastanja i zamočvarivanja je posebno izražen na sjeverozapadnoj stani gdje je jezero u samo 10 godina obraslo u vegetaciju otprilike 15-20 metara više u odnosu na 2011. godinu.

Možda nekome neće biti najjasnije čemu sve ovo kad je u pitanju najvećim dijelom prirodan proces, ali motivi su jasni i neosporni. Naime, specifične vrste organizama koje trenutno naseljavaju vode i obale Lokvanjskog jezera nemaju negdje drugo, barem u krugu od 10 km, potražiti svoj drugi dom. Njihov opstanak je uslovljen postojanošću jezera, a izvjesnim nestankom jezera na ovom lokalitetu će iščeznuti i čitav “mali” živi svijet usko adaptivnih organizama koji se na Lokvanjskom jezeru skrasio duži vremenski period. Sa potpunim nestankom vode nestaće higrofilne vrste biljaka, brojni briofiti, veliki broj insekata i paukova koji obitavaju na obalama jezera, ali i solidan broj gljivljih vrsta, a među njima i neke koje barem za sada, kako je već i ranije pomenuto obitavaju jedino na ovom mjestu.

Ipak, ostaje nam da se nadamo da se to neće desiti kako na Lokvanjskom tako i na drugim planinskim jezerima u Bosni i Hercegovini te da će alpski vodenjak sa snimka ispod još dugo plivati zlaćano zelenkastim bojama Lokvanjskog jezera.

Veliku zahvalnost za iscrpna objašnjenja i stručno vođenje na terenu dugujemo Braci Babiću. Zahvaljujemo se i Adnanu Zimiću na determinaciji vodenjaka.

Fotografije Nedim Jukić i Braco Babić (privatna kolekcija).

Gorske oči i gljive – Svijet koji nestaje

Mikološko udruženje MycoBH ili prije Amatersko mikološko udruženje ove godine je napunilo punih 11 godina od svog osnivanja. 11 godina neprestanog rada, istraživanja i inventarizacije gljiva te promocije mikologije kao nauke u Bosni i Hercegovini. Do danas smo kroz ovo udruženje realizovali brojne popularističke ili naučno-istraživačke projekte, posjetili brojna nedirnuta prirodna blaga u našoj državi, provlačili se kroz brojne gudure, kanjone, prašume, močvare, presušena ili nabujala korita rijeka i potoka, radovali se i ushićeno usklikivali latinske nazive brojnih rijetkih vrsta pri pronalasku na terenima, potajno se nadali i s oprezom (nekad i s malo manje opreza) najavljivali neko novo taksonomsko otkriće, disciplinovano stvarali kreativnu podlogu za dioptriju ili njeno povećanje bjesomučno noćima zureći u mikroskope, lupe i druga pomagala, a uvijek tragajući za onim iskonskim ili barem najbliže izvornom njemu.

Ipak, među svim terenima i projektima koje smo do sada radili posebno mjesto zauzima aktuelni projekat istraživanja mikobiote planinskih i glacijalnih jezera kojeg je podržala Rufford fondacija pod nazivom Discovering the Diversity of the Alpine Ascomycetous Fungi in Severely Vulnerable Ecosystems of Glacial and Other Mountainous Lakes in Bosnia and Herzegovina (pojedinosti o projektu je moguće pregledati ovdje).

Gorske oči, kako planinari i drugi ljubitelji prirode često nazivaju planinska jezera, su sama po sebi posebna, odišu nečim nestvarnim i nesvagdašnjim, često su skrivena duboko u samom srcu planine i njenih vrleti, izolirana od modernog svijeta svjedoče o davnim vremenima ledenjaka i drugačijih prilika na našim prostorima i prkose vremenu, ali do kada…

Najintrigantnija pojedinost ovog projekta je upravo činjenica da sva planinska i glacijalna jezera u Bosni i Hercegovini polako, ali sigurno nestaju. Ovo je neminovnost. Proces koji vjerovatno možemo usporiti, ali ne i zaustaviti. Šta je onda s gljivama? Gljive, moramo reći još uvijek mada se i to pomalo mijenja, nisu u Bosni i Hercegovini ni približno dobro istražene kao što bi to trebale biti. Uže posmatrajući, o gljivama koje naseljavaju obale planinskih i glacijalnih jezera gotovo da se ništa i ne zna. Postoje tek neki šturi i mahom neobjavljeni podaci o ovim specifičnim organizmima na još specifičnijim staništima.

Zar to onda nije najveći mogući motiv koji može biti za jednog istraživača i prirodnjaka? Istražiti nešto što živi i uspijeva se za sada reproducirati na staništima koja nestaju. Za bilo koga ko u sebi ima bar malo konzervacijskog duha i volje ovo je zaista pogon na sva četiri ili da ne kažemo raketni pogon.

Do okončanja projekta imamo još dosta posla pred nama. Da će biti lako, neće, ali se nadamo da će knjiga koja će uslijediti te dokumentarac koji će biti emitovan na državnoj televiziji biti dovoljni da vas uvjere u posebnost svega što smo pomenuli, a nama biti satisfakcija za sav slatki umor koji smo doživjeli kroz njegovu implementaciju.

Do tada nas svakako pratite i ostajte zdravo!

Novi Rufford projekat

Prethodni vikend smo započeli sa implementacijom aktivnosti i terenskog istraživanja gljiva u okviru novog Rufford projekta Discovering the Diversity of the Alpine Ascomycetous Fungi in Severely Vulnerable Ecosystems of Glacial and Other Mountainous Lakes in Bosnia and Herzegovina.

Glavni cilj projekta je izvršiti inventarizaciju gljiva odjeljka Ascomycota koje naseljavaju glacijalna i druga planinska jezera u Bosni i Hercegovini kao jednog od najugroženijih tipova staništa uopće, ali i uraditi preliminarnu procjenu ugroženosti takvih vrsta.

Projektom je planirano objavljivanje znanstvenih radova, publiciranje sveobuhvatne monografije te produkcija dokumentarnog filma na ovu temu.

Za početak terenskog rada odabrali smo Blatačko jezero. Ovo glacijalno jezero smješteno je na planini Bjelašnici u neposrednoj blizini sela Blace. Poput gorskog oka i svjedoka davno prošlih vremena i perioda glacijacije još uvijek prkosi prirodnim procesima sukcesije te pruža utočište za brojne vrste biljaka, životinja i gljiva. Nekadašnje dimenzije jezera su 400 m dužina, 150 m širina, a dubina do 4 metra. Ljeti temperatura vode doseže i do 22°C. Ovaj predio je zajedno sa kanjonom Rakitnice i okolnim nekropolama stećaka svojevremeno proglašen kulturnim pejzažem i nacionalnim spomenikom. Jezero je pored dosta više istraženog biljnog i životinjskog svijeta veoma značajno za brojne vrste gljiva, posebno gljiva razreda Ascomycota koje članovi našeg udruženja istražuju u okviru pomenutog Rufford projekta.